na srpskom, по български, на шопсћи

vaš baner

vaš baner

Када и како је Цариброд добио струју!

23.12.12.


Само тридесет година након што је Никола Тесла пустио у оптицај прву електричну централу на Нијагариним водопадима, Цариброд је добио своју централу, а главна улица електричну расвету! Стотинак електричних бандера осветљавало је потез од железничке станице до Строшену чешму. Грађани и деца су са осмесима и чуђењем посматрали најновије чудо технике. Био је то крај септембра 1927.године, пре 85 година!

Улична расвета у Димитровграду данас
До тих дана за уличну расвету у Цариброду старао се Ташко Ламбаџија, радник у општини. Он је сваке вечери палио фењере на двадесетак стубова високих око два и по метра који су били распоређени дуж главне улице, од станице до Павлиончета. У рану зору Ташко би поново обилазио своје фењере и гасио их. Иако су сада улицом светлеле неке нове „ламбе“, Ташкова породица је задржала „прекор“ Ламбаџијски дуго након што су фењери заборављени. Њихова кућа налази(ла) се у близини зграде данашњег СУП-а. 

За изградњу те, прве електричне централе у Цариброду, као и за електрификацију улица и кућа у граду заслужни су чланови (некада) чувене породице Царибродски. Пре свих, млинар и индустријалац Јордан Царибродски (1860-1932), човек који је ишао корак испред свог времена, човек који је имао визију и идеју, човек који је смогао снаге и усудио се да у једној малој и сиромашној средини  реализује један тако скуп и смео подухват. Између осталог и човек захваљујући коме је у Цариброд 20-их година прошлог века из Швајцарске стизао научно-технички часопис „TECHNISCHE RUNDSCHAU“, који под истим именом излази и данас! У Швајцарској. А у Димитровград не стижу ни многи овдашњи часописи и издања!

So(l) Caribroda: Aca Pelikan

16.12.12.


Njegovo pravo ime je Aleksandar Novkov, njegova prava profesija nikad jasno određena. Studirao je filmsku režiju, a skrenuo ka poeziji, bio gitarista, a odmetnuo se u fotografe, bavio se glumom, a postao mađioničar. Znao je mnogo trikova i mogao da živi od mnogih profesija. Ipak, živeo je od toga što je znao da čita, znao da sluša i znao da razume sagovornika. Aca je bio otac, sin, suprug, šarmer, boem... bio je čovek koji se nadigravao sa životom. Iza sebe je ostavio zbirku pesama "Majko, ne slušaj moju pesmu", dva sina, suprugu Nadu i mnogo, mnogo prijatelja. Napravio je samo jedan gaf, onaj sa neuspešnim trikom o smrti u koju dugo nisam mogao da poverujem. Pelikane, ja i dalje slušam tvoju pesmu!



Aleksandar Novkov- Pelikan (1953 -2005)



Kad umrem
pokrijte mi uši
da ne čujem vapaj
nesrećnih
a pogotovo
sećnih!


Ispunila se želja Aleksandra Novkova- Ace Plikana.
Umro je! 

Iako se bavio mnogim zanimanjima, njegova jedina profesija bila je čovek. Studirao je režiju, bio fotograf, roker, filmski snimatelj, putnik po svetu, iluzionista, pesnik... optičar. Bio je u najmanje dve zemlje čak i zatvorenik. Zbog čega, to znaju samo oni koji su ga utamničavali,  Bog i Aca.

U svim tim životnim epizodama bio je čovek-magnet, kome su dolazili da ga čuju ili budu čuti. Znao je da sluša i da govori. Znao je da piše i da se napije i znao da je u sukobu sa bednim regulama malog grada i neznatne zemlje i izvotoprenim vrednostima posledne decenije i po. Zato je i pisao pesme o smrti.

Po onome što nije bio, a mogao je, veoma podseća na Caribrod. I kod njega i kod Caribroda previše žara, lepote, iskrenih kreativnih namera da rezultat ne bude depresivan. Valjda zato i ovaj stih:

Dopisnica: Dom (kulture) za uspomenu!

12.12.12.


Iza fasade zdanja Doma kulture u Dimitrovgradu, gostovali su svi kojih se Dimitrovgrad rado seća. Gostovali su i oni kojih ne bi da se seti. Ispred, često su se igrala deca koja su strpljivo čekala da nekako uđu unutra, kao da očekuju nagradu.

Strpljivoj i upornoj deci nagrada je zaista bila velika, bilo da je reč o filmu, pozorišnoj predstavi, igranci... Ali, kad godine prođu, nebitno je čime su nagrađena, jer nagrada je već postala uspomena koja traje koliko i čovek.


Gradnja Doma kulture počela je 1947. godine u Caribrodu, a završena 1951. u Dimitrovgradu. Zajedničko je delo radnih ljudi i omladine Sreza Caribrodskog i trebalo je da manifestuje snagu zajedništva radnika, seljaka i poštene inteligencije. Uspela je. I više od toga. Ujedinila je tradicionalno razjedinjene Caribrođane.

Projekat je napravila arhitekta Vera Lukanska, Caribrođanka, a dekorisan je prema nacrtima slikara Slobodana Sotirova i Ivana Petrova, Caribrođana. Materijal za gradnju sakupili su sami Caribrođani, a građevinske i dekoraterske radove izvelo je preduzeće „Gradnja“ iz Caribroda.

Ko je bio Asen Balkanski!

6.12.12.


Fudbalski klub u Caribrodu je osnovan 1924. kao FK Balkan, a promenio je svoje ime nekoliko puta pre Drugog svetskog rata. Nakon rata, 1945. klub je re-osnovan kao Asen Balkanski. 1950-ih ponovo menja ime u Sportist, ali 60-ih je vraćeno staro ime Asen Balkanski. Konačno, 1994. klub dobija sadašnje ime Fudbalski klub Balkanski. 
A ko je bio Asen Balkanski verujem da ne zna većina današnjih igrača, navijača, ali i većina (mlađih) građana Dimitrovgrada.

Asen Balkanski (Slavčo Georgiev Drocanov)
Asen Balkanski je zapravo partizansko ime, ili nadimak čoveka koji je svoj život posvetio borbi protiv fašizma i koga je plamen te borbe i progutao. Siromašna porodica Georgija Drocanova iz sela Čuprene u Bugarskoj dobila je 20.septembra 1920.godine četvrtog sina. Dečak je dobio ime Slavčo. U rodnom selu završava progimnaziju odličnim uspehom, ali zbog materijalnog stanja u porodici ne nastavlja dalje školovanje, već počinje da radi kao sluga po selu. Ipak, njegovo interesovanje za knjigu i učenje ne jenjava, pa Slavčo postaje bibliotekar u selu. Tih godina dolazi u kontakt sa ljudima iz komunističke ilegale i prihvata njihove tada progresivne i obećavajuće ideale.

Kuća Asena Balkanskog u selu Čuprene, danas muzej

U jesen 1941. Slavčo dobija poziv za vojsku i odlazi u kasarnu. Ipak, zbog svojih ubeđenja ne misri se sa činjenicom da služi u vojsci koja je na strani fašista, pa odlučuje da pobegne. Sa svojim prijateljem Neofitom Aleksandrovim Lomskim jedne noći beže iz kasarne u Belogradčiku, prelaze jugoslovensku granicu i stupaju u kontakt sa jugoslovenskim partizanima. Dvojica mladića pristupaju Nišavskom partizanskom odredu i učestvuju u borbama na teritoriji jugoistočne Srbije, pokazujući veliku hrabrost i inicijativu. Kada komandir čete gine u borbi, Slavnčo Georgiev Drocanov, sada već poznati borac Asen Balkanski, postaje komandir čete. Njegovi podvizi na području Visoka toliko su se pročuli, da je fašistička vlast u Bugarskoj obećala 300.000 leva onome ko ubije ili preda Asena Balkanskog. Njegov prijatelj Neofit Lomski gine u borbama koje bivaju sve teže.

Димитровградски надимци

2.12.12.


Духовно богатство једног народа или етничке групе поред дела тзв. „високе“ културе, чине и карактеристични обичаји, веровања, приче, легенде, пословице, загонетке, песме и сви други облици „народне“ културе. Овој другој групи припадају и надимци, као посебан начин изражавања духовитости, проницљивости и досетљивости обичног човека.

За надимке, као неизбежне сапутнике личних имена, се верује да су уствари они права имена. Зато се за надимак каже да је то „ треће“ име. Надимак понекад у себи крије праву природу човека, стапа се са самом особом која га носи и постаје њен нераздвојни део. У други случајевима, којих је више, надимак нема никакве сличности или везе са карактером или физичким изгледом човека који га носи.


Каже се да скоро не постоји човек без надимка. То веровање није тачно, али је вероватно тачно то да има велики број људи, који уз своје лично име носе и надимак. За надимак се човек мора „изборити“. Надимак не може да се бира и зато има надимака лепих и духовитих, али и ружних, увредљивих и подсмешљивих. Неки људи воле своје надимке, поносни су на њих и одазивају се на надимак, док се другима лично у очи не сме ни поменути њихов надимак.

Много је начина за добијање надимка. Неки су своје надимке добили по физичким особинама, неки по погрешно изговореној речи, некима је особеност њиховог карактера донела надимак. Неки људи хоће да кажу зашто су и како добили надимак, док други и не памте зашто су тако прозвани.

Поред тога што надимци имају своју карактеристичну духовиту страну они имају и практичну страну. Поред великог броја истих личних имена, како би се знало о ком се човеку ради, ако нису надимци који непогрешиво говоре о коме је конкретно реч.

Лични надимци остају најчешће само лични, али се понекад могу преносити и са оца на сина, па се тако догоди да већи број чланова једне породице носи исти надимак.

У овом попису надимака наших суграђана који су живели или и данас живе у нашем граду, обухваћено је 260 најинтересантнијих, мада је њихов број далеко већи.

Film: Rudareva sreća (1928)

28.11.12.


Jedan od prvih jugoslovenskih igranih filmova snimljen je u kanjonu reke Jerme. Ovaj atipični kapitalistički propagandni film nazvan „Rudareva sreća“ sniman je sa ciljem pokretanja rudarske industrije jugoistočne Srbije, konkretno, kako bi promovisao rudnik uglja „Jerma“ u selu Rakita, koji se u to vreme gradio. Zbog prateće ljubavne priče i nekih scena, film je izazvao pravi skandal kada je emitovan, ali i još za vreme snimanja!


Direktor Eskontne banke iz Beograda Lazar Bugarčić, poslanik Dragiša Metejić i guverner banke Bajloni koji su finansirali su izgradnju rudnika Jerma, ponudili su reditelju Josipu Novaku, već poznatom po reklamnim filmovima, da snimi propagandni film i o ovom rudniku. Tako je Rudareva sreća bio prvi srpski „naručeni“ igrani film, odnosno film čije je snimanje finansirao privatnik!

Novak je prihvatio ponudu, ali nije hteo da snimi samo reklamu, nego je napisao scenario za igrani film u koji je, kroz priču o nastanku rudnika, utkao i melodramatičnu priču o ljubavi mladog rudara prema ćerki vlasnika rudnika, ali i o negativcu, surovom prodavcu alkohola, koji hoće da obeščasti devojku i uništi rudnik.


Naručiocu su se uplašili da će ovakva priča i dramski zaplet baciti u zasenak samu Jermu i njihov poslovni interes, ali ih je Novak ubedio da će čuvati njihove poslovne interese. Tako je u leto 1928. filmska ekipa iz Beograda stigla u predele kanjona Jerme, snimajući uz svoju priču i izgradnju železnice kojom će ugalj biti transportovan. Glavne uloge tumačili su poznati beogradski glumac i reditelj, Milutin - Bata Nikolić, lepu vlasnikovu ćerku Anita Mir, a mladog rudara, koji se u nju zaljubljuje, lokalni lepotan, pirotski geometar Čedomir Penčić, kojeg je Novak zapazio ispred hotela Nacional, prolazeći kroz Pirot.

Radnja filma je zasnovana na motivima priče o blagu cara Radovana, koje se navodno nalazilo u kanjonu Jerme, na taj način kritikujući praznoverja nacionalnih mitova, sugerišući da je u industrijalizaciji i modernizaciji jedino pravo nacionalno blago. “Rudareva sreća” je, iz današnje vizure, utopijski film o Srbiji (Jugoslaviji) kao buržoaskoj, industrijskoj zemlji. 

A malo je  reći da se priča sa ovim filmom završila kao u Holivudu: mladi Čeda i lepa Anita su se zaljubili na snimanju, a pošto im je ljubomorni Bata Nikolić zapretio glavom, oni su jednostavno - pobegli! Skrivali su se nekoliko dana, pa su, kada se ljubavna strast stišala, otišli da traže dozvolu od roditelja da se venčaju. Ne zna se šta je bilo sa Anitom, ali nesrećnog mladog geometra je majka držala zaključanog u kući dok se nije odrekao devojke. Čedu je, zbog skandala, napustila i njegova devojka Hilda, a u Pirotu mu je ispevana podrugljiva pesma: "Don Žuan si, Čedo, post`o, i za ljubav dade sve. Ne bilo ti, Čedo, prosto, zašto sada varaš dve". Posle svega što je doživeo u rodnom Pirotu, ali i zbog zajedljivih naslova u srpskoj bulevarskoj štampi, Čeda odlazi u Makedoniju. Oženio se Makedonkom, sa kojom je izrodio sina i kćerku. O sudbini njegove Hilde, koja ga je zbog bruke na filmu napustila, zna se da se kasnije udala i sa svojim suprugom rodila jednog od najvećih srpskih glumaca - Stoleta Aranđelovića.

Josip Novak je film nekako završio, dobio lepe pare (50 dinara za metar filmske trake), a gledaoci su hrlili da gledaju film zbog prašine, koja se digla. Rudareva sreća je premijerno je prikazan u beogradskom "Koloseumu", pre Drugog svetskog rata, ali ga je videla i publika u drugim delovima Evrope.

Pogledajte ga i vi, na stranicama Virtuelnog muzeja Caribrod:









Rudnik Jerma je ugašen šezdesetih godina prošlog veka, iako istraživanja pokazuju da tamo i danas ima veoma kvalitetnog uglja. Na mestu železničkih šina danas prolazi uski asfaltni put. Film Rudareva sreća se dugo smatrao izgubljenim. Njegovi delovi su pronađeni u arhivama i obnovljeni tek devedesetih godina.

Pametnik – kao pouka i opomena!

24.11.12.


Na Neškovom brdu iznad Dimitrovgrada izdiže se jedinstveni antiratni spomenik nazvan Pametnik! Ova spomen-kosturnica svečano je otkrivena sredinom 1911.godine, i u njoj su zajedno sahranjeni stotinak poginulih srpskih i bugarskih vojnika i oficira iz bratoubilačkog rata 1885.godine!


Spomen-kosturnica Pametnik, na Neškovom brdu iznad Dimitrovgrada


Srpsko – bugarski rat

Nakon oslobođenja od Turaka gotovo sve zemlje na Balkanu su težile ostvarenju svojih teritorijalnih pretenzija, ali uz (ne)odobravanje velikih sila pod čijim su patronatom bile. Nakon San-Stefanskog mira iz 1878., Turska ostaje bez velikog dela svog dotadašnjeg carstva, Srbija, Rumunija i Crna Gora dobijaju nezavisnost, dok kneževina Bugarska dobija veliku teritoriju i zvanično ostaje turski vazal, dok je zapravo pod uticajem Rusije. 

Nezadovoljan stavom Rusije kojoj je do tada bio u potpunosti odan, Kralj Milan Obrenović se okreće Austro-Ugarskoj. Stavovima i pretenzijama Rusije bile su nezadovoljne i druge sile, pa se San-Stefanski mir poništava pre no je i zaživeo, a velike sile pregovore o teritorijalnoj podeli počinju iz početka na Berlinskom kongresu održanom juna i jula 1878.

Nakon Berlinskog kongresa dolazi do političke tenzije na Balkanu i u Evropi, jer je uticaj Rusije znatno oslabljen, dok je povećan uticaj Austro-Ugarske.

Jedva uspostavljenu ravnotežu na Balkanu narušilo je pripajanje Istočne Rumelije Bugarskoj 1885.godine. Smatrajući da su time oštećene i druge Balkanske države „probudile“ su svoje teritorijalne pretenzije. Neke su krenule u diplomatske pregovore i lobirnje kod velikih sila, Grčka je izvršila mobilizaciju kako bi pripojila delove Makedonije, dok Srbija pored mobilizacije i žestoke propagande protiv ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije kreće u osvajanje zapadnih delova Bugarske teritorije, pre svega oblasti i gradova Vidin, Trn i Radomir! Ideja kralja Milana Obrenovića je zapravo da se osvoji Sofija, kako bi se Bugarskoj odsekao put ka oblasti Makedonije, ka kojoj su težnje imale i Srbija i Bugarska i Grčka! Velike sile u tom trenutku zauzimaju stav neutralnosti i nadaju se mirovnim pregovorima. 

Iako je srpska vojska brzo mobilisana i dovedena na položaje kod Pirota, osim par graničnih incidenata, drugih akcija nije bilo gotovo dva meseca. Kralj Milan je želeo da lično rukovodi ovim pohodom, a pored ličnog neiskustva, otpustio je i penzionisao neke iskusne vojskovođe. Većina bugarske vojske je u tom trenutku bila na granici sa Turskom. Pored toga, Rusija je, kao znak protesta zbog ujedinjenja Bugarske povukla sve svoje oficire , pa je bugarska vojska ostala sa jedva 40-ak sveže školovanih oficira, među kojima je najveći čin bio kapetan. U takvim okolnostima Kralj Milan nije dovodio u pitanje pobedu svoje vojske i već je video sebe kako maršira ulicama Sofije. 

Povlačenje bugarske vojske sa turske ka srpskoj granici

Pozicije bugarske vojske kod Caribroda (današnjeg Dimitrovgrada) napadnute su tek 2.novembra 1885. (14. novembra po novom kalendaru). Bez šansi da odbrani te pozicije od mnogobrojnije srpske vojske, bugarska vojska se povlači na rezervne položaje kod Dragomana, kako bi veće žrtve bile izbegnute odmah na početku rata. Bitke su se vodile na nekoliko tačaka duž linije fronta i srpska vojska je polako potiskivala neprijatelja. Iako je Bugarima bilo jasno da u ovakvoj situaciji ne mogu da odbrane položaje, njihov cilje je bio da što više odugovlače i uspore srpsku vojsku, dok im ne stigne pojačanje sa Turske granice. Lagano odstupajući ka Slivnici, Bugari su dobili nekoliko prekopotrebnih dana, dok je srpska vojska napredovala prilično nekoordinisano, nemotivisano i sa odlaganjima.

Bitka kod Slivnice

5.novembra počinju oštrije borbe u reonu Slivnice. Ključni napad koji je srpska vojska nekoliko puta odlagala, dao je dovoljno vremena da protivniku stignu pojačanja i da se pregrupiše. Shvatajući značaj „bitke koja odlučuje ishod rata“ Bugari su veoma motivisani ušli u ovaj obračun. S druge strane, moral na srpskoj strani je bio jako nizak, jer vojnici nisu znali za šta se bore, nisu videli svrhu ovog napada i rata koji je zavojevao Kralj Milan. Nakon višednevne borbe, srpska vojska biva potisnuta i počinje da se povlači ka Dragomanu, a potom i Caribrodu. Bugari prelaze u kontranapad! 11.novembra bugarska vojska dobija naređenje da pređe u sveopšti napad. Srbi se povlače ka Pirotu, a deo jedinica se utvrđuje na linji selo Planinica – Caribrod – selo Radejna.

Napredovanje bugarske vojske ka srpskoj granici




12.novembar 1885 – Bitka za Neškov vis

“Te noći padala je kiša, pa je vazduh ujutru bio hladan i vlažan, a zemlja mokra i raskvašena. Ipak, nebo je bilo vedro, obećavajući lep dan“ –piše bugarski pisac Ivan Vazov, i sam svedok ovog rata – „Do podneva nismo mogli da krenemo ka Caribrodu, jer je poručnik bio zauzet službenim beleškama, pa sam ja to vreme iskoristio da malo bolje razgledam selo (Slivnicu) i okolinu.
... 
Sada su ovi goli i pusti vrhovi stajali nemo, a pre samo četiri dana na njima su grmeli kuršumi i topovska đulad.
... 
Jugozapadno od sela, na jednoj visoravni, crnelo se novo groblje – ne Slivničko, već groblje Slivničkog bojnog polja. To groblje, koje je postojalo tek tri-četiri dana krilo je u hladnoj utrobi tela na stotine mladih junaka, poginulih sa oružjem u ruci. Njegovo postojanje zračilo je tugu i žalost na okolinu.
Tamo su sada spavali, jedni pored drugih, bratski, u ljubavi, Srbi i Bugari, neprijatelji na bojnom polju, ovde prijatelji i saveznici u večnoj tišini i muku groba.“

O ovome Vazov piše i pesmu „Novo groblje iznad Slivnice“, koja počinje stihom:

Pokojnici, dobili ste prekomandu u drugi puk
u kome nema odsustva, niti poziva za borbu,
u bratskom zagrljaju ste legli
i „Laku noć“ zauvek jedni drugima poželeli
do sledeće trube.


Na putu ka Caribrodu, negde oko Dragomana, Vazov je prvi put iz bliza video poginulog vojnika, srbina. Utisak nije bio mali, a besmisao ovog rata je postao još očevidniji. O ovome kasnije piše:

„Na pedeset koraka od nas, pored reke, ležao je jedan trup. Po uniformi se videlo da je u pitanju srpski vojnik. Ležao je sa licem okrenutim ka zemlji, a njegova kapa je bila odbačena od njega; branio je položaj koji mu je zadala poslednja nevolja u agoniji. Pored glave bila je crvena lokva krvi. Neko ga je bio pokrio tamnoplavim šinjelom.

Tada sam video prvog ubijenog vojnika, prvu žrtvu ovog bratoubulačkog rata! Odmah sam pomislio na majku i rodbinu ovog nesrećnog mladića. Da li su znali u ovom času da on leži u ovoj klisuri nedišući? Šta li su mislili o njemu? Sigurno su verovali da je živ; čekaće ga dugo, ali ga neće dočekati... Večeras će se možda njegova majka pred ikonom moliti za njegovo zdravlje, dok će mu u isto vreme neki vuk zubima kidati promrzlo meso... I zašto je ovaj nesrećni srbin došao ovde da ostavi svoje kosti? Da li je to on želeo? I da li je znao zašto ga ovde vode? Pita li neko list koga vihor odnosi zanavek?“

I ovaj događaj Vazov opisuje u pesmi „Prvi ubijeni Srbin

Nesrećniče, pobratime,
ostavio si ovde kosti.
kriv ili ne – ne sudim ti,
počivaj, bog da prosti.

... 
„Kada smo stigli uporedo sa dolinom u kojoj se krije selo Kalotina, klisura je zauzela pravac ka Caribrodskoj dolini, a odjeci topova su sve jače cepali vazduh, stižući do nas. Činilo se da je bitka na svega stotinak koraka od nas, odmah iza sledećeg prevoja. 
...
Na izlazu iz klisure sreli smo deda Slavejkova koji se sa zapregom zaputio put Sofije. On nam je rekao da je pre nekih pola sata započela žestoka bitka između srpske i bugarske vojske na brdu iznad Caribroda i da kuršumi padaju i u grad.


...
Ispod samog brda gde se odigravala bitka, ležao je u tesnoj dolini Caribrod. Odatle su sada mogle da se lepo vide pojedinosti bitke, ali i da se zaradi kuršum.

Na oko kilometar od Caribroda naš vodič je rekao da ne želi da ide dalje. Rekao nam je da se plaši za svoje konje, pa je hteo i da ih malo odmori. Stali smo kod jednog malog hana pored puta.
Han je bio pun sveta. Seljani, građani, vojnici, civili, stranci svi su čekali kraj bitke.“



Hrabrost kapetana Katanića

Vazov beleži da je nakon bitke gradić bio neobično miran i pun neke čudne emocije. Svi su naročito pričali o srpskom kapetanu Kataniću koji je na Neškovom brdu pokazao neverovatno herojstvo. Kapetan Katanić je, videvši da pukovska zastava pada u ruke neprijateljskih vojnika, sa revolverom u ruci utrčao u grupu bugarskih vojnika, ubio četvoricu, uspeo da preotme nazad srpsku zastavu i uprkos većem broju zadobijenih rana od metaka i bajoneta, uspeo da se odmakne i zastavu baci niz brdo jednom srpskom vojniku koji sa zastavom beži neprijatelju. Teško ranjen, kapetan Katanić biva zarobljen. Zatim je prenesen u Caribrod, pa u Sofiju, gde je hospitalizovan i lečen. Iako zarobljen i teško ranjen, časnim ponašanjem i držanjem branio je ugled srpske vojske. Bugarski knez Aleksandar Batemberg ga je posetio u bolnici i iskazao mu poštovanje zbog hrabrosti koju je ispoljio čineći svoju vojničku dužnost. 


Kapetan Mihailo Katanić je zbog ispoljene hrabrosti dobio čin pukovskog majora. Dve godine nakon ovog rata, Katanić je preminuo, nikada se ne oporavivši u potpunosti od zadobijenih rana na Neškovom visu.

Njegova hrabrost bila je i inspiracija srpskom književniku Branislavu Nušiću, koji je kao mladi kaplar i sam učestvovao u ratu. Na sahrani majora Katanića okupi se skoro ceo Beograd, ali nije bilo zvaničnika. Kralj i predstavnici Vlade su se, međutim, tih dana pojavili na sahrani majke jednog pukovnika. Videći ovo kao veliku nepravdu, Nušić je 1887. napisao satiričnu pesmu „Dva raba“ u kojoj ismeva ovaj slučaj:

Zatutnjaše sva četiri zvona
Povrveše kite i mundiri
Povrveše perjanice bojne
Povrveše bezbrojni šeširi
Svi majori debeli i suvi
Oficiri cela kita sjajna
Pukovnici, s orlom i bez orla
I još neko, ali to je tajna
Potmulo su udarala zvona
Udarala zvona iz budžaka
A i što bi da se čini dževa
Kad je pratnja srpskoga junaka
Srpska deco što množiti znate
Iz ovoga pouku imate:
U Srbiji prilike su take
Babe slave, preziru junake
Zato i vi ne mučite se džabe
Srpska deco postanite babe.

Zbog ove pesme Nušić je osuđen na dva meseca zatvora, ali je na intervenciju Kralja Milana kazna preinačena na dve godine!

Branislav Nušić - desno na slici



Kraj rata

Videvši da Bugari hrle ka srpskoj granici, Kralj Milan se ubrzano povlačio ka Beloj Palanci i Nišu. Nakon bitke na Neškovom visu ponudio je primirje, tražeći intervenciju velikih sila. Bugari odbijaju primirje i nastavljaju ka Pirotu. Dva dana kasnije, nakon dvodnevne borbe pao je i Pirot. Dalje napredovanje bugarske vojske ka Nišu zaustavljeno je intervencijom velikih sila, pa je Pirotskom bitkom 15. novembra i završen ovaj besmislen poduhvat kralja Milana. 

Povratak Kralja Milana iz Bele Palanke ka Nišu

U tekstu “Četiri dana sramote” u Politikinom zabavniku se kaže da Kralj Milan za ovaj pohod nije bio spreman ni psihički, ni diplomatski, ni finansijski, niti vojno. On se mnogo više plašio unutrašnjeg neprijatelja (Pašićevih radikala), nego Bugara, čije je vojne mogućnosti potpuno potcenio. Zbog toga srpska vojska nije ni bila u potpunosti mobilisana, a jedan njen deo ostao je u pozadini da štiti vladu i prestonicu od moguće bune. „Stajaća vojska”, osnovana tek 1883. godine, ušla je u rat, a da prethodno nije održala nijedne manevre. Vojvoda Živojin Mišić, tada poručnik u bataljonu, u piše: „U ovaj rat mi smo išli kao seljaci na svadbu - bez ikakvih predostrožnosti.” Ipak, možda je glavna teškoća bila sama komanda. Kralj je sebe proglasio za glavnokomandujućeg, udaljivši sve viđenije vojskovođe iz ranijih ratova. 

Poslednji dan rata, bitka za Pirot

Zanimljivo je da je u to vreme najviši čin u bugarskoj vojsci bio – kapetan. Naime, zbog spora Rusije s bugarskim knezom, bugarsku vojsku su nekoliko meseci ranije napustili svi njeni visoki oficiri koji su bili isključivo Rusi. Stoga je u Bugarskoj ovaj rat nazvan i „ratom kapetana protiv generala”.



Pametnik

U bici prsa u prsa 12.novembra 1885. po starom, odnosno 24.novembra po novom kalendaru poginulo je 49 srpskih i 58 bugarskih vojnika. Po ideji i naređenju bugarskog pukovnika Pačeva, tada komandanta Caribrodskog garnizona, na brdu na kome je vođena bitka, koje se u literaturi najčešće naziva Neškov vis, dok ga meštani zovu Neškovo kale, podignuta je spomen-kosturnica u kojoj su zajedno položeni posmrtni ostaci palih ratnika sa obe strane. Spomenik su podigli sami Caribrođani, dovrovoljnim radom, a sredstva za njegovo podizanje dugo su sakupljana. 


Namera pukovnika Pačeva je bila da na Neškovom brdu podigne antiratni spomenik, što je u krajnjoj liniji i danas. Međutim, Mirovni ugovor, kojim je završen prvi „balkansko- balkanski“ rat je tu ideju devalvirao, jer je svojim rešenjima otvorio mesta za još mnoge sukobe na Balkanu. Tako kosturnica od naroda nazvana Pametnik, bez obzira što podeseća na rusko ili staroslovensko „Pamjat“-kao večna pamjat, ili na srpsko ili bugarsko- Pamet, kao razum umesto rata, suprotno nameri svojih tvoraca , postaje samo uvodnik u brojne spomenike koji će posejati budući ratovi na celom Balkanskom polustrvu. 



Pametnik na koti 678 iznad Caribroda ostaje jedinstven, ili barem jedan od retkih spomenika sa antiratnom porukom na polustrvu koje postaje sinonim za ratove, podele i sukobe. Danas bele boje, Pametnik dominira nad Dimitrovgradom, i njegov je ikonografski simbol i meterijalaizovana antiratna ideja.

Pametnik ostaje kao pouka prošlih i opomena budućim generacijama!

Ne, neću krvožedno likovati.
Skupe su pobedničke lovorike sada.
Svako radovanje u srce mi stradalo
Još dublje nož nabada.
(Ivan Vazov, 1885.)


P.S. Dodatne fotografije iz ovog rata i fotografije Pametnika možete videti na Fejsbuk grupi bloga!


piše: Marjan Milanov

Прикаска: Црешњете несу никиква најеџа!

20.11.12.


„Од куде Тепош се задал голем, црн, градобијав облак. Иде ко` да варка да потепа све. Ја и мама беремо отодовку у Мало поље. Варкамо да нап`лнимо неколко џака и да си бегамо у село. Лани добре поминумо. Узели смо преко сто и педесе марће, за шестотин ћила суву... та си искарамо половин годину. А са убава пустињата, чиста, једра, реже се та знаје ли се. Ако ни подмине таја пуста сприја од куде Круп`ц че је одлично, ако пак се спушти, градат че ђу обере и на зиму че је мацкан.


Ја, брат ми, еве трејћа година нес`м за никиву работу. Не могу ни да косим, ни да орем, ни да копам. Нема сила... душа ли нема, незнам кво је, ама ете нече. Мама каже да су ми напрајене маџижије… и сигурно су. Нали полани наодимо на прагат од ижуту главу од петла, а перушињето врљено зади нужникат. Мама ми казува дека ми је на просторат у дреју бил зашијен црн кон`ц. А ко си беше убаво преди. Отидем у Породин и до пладне прејбем два декара. Ама јa не ковем на ливаду, ја си понесем по две наковане косе и оно отрдза ... Неме лажи неме преваре , нали се сечаш брат ми“!

Теке ми је преди седам, осам године говорил Бранимир Иванов из село С... ка уваркамо та спасимо неколко џака отодовку, а и спријата од Тепош не удари толко силно та су он и мајћа му Вана, па од отодовкуту поминули до пролет.

Бранимира у С... окају Бака, а у Цариброд Грофат. Од ка ману да може селску работу, свако јутро из С.. пооди пеша за леб у Цариброд ко Бака, а из Цариброд се врча у пладне с`с леб ко Грофат. Тека зиме, тека лете, тека десетина године. Дванајес` ћилометра на там, дванјес` на вам плус раскарување по Цариброд. Ко ми је распрајал ћилометри не броји. Броји лебовете. Једн` за маму, два за мене и тека десет и повече године, па ти сметај, брат ми.

Со(л) Царибода: Mомчило Андрејевић Моња

18.11.12.


Полако одлазе они због којих волим Цариброд. Нема многих који су га учинили низбрисовом успоменом, формирали мој каракатер, чијим сам се досеткама смејао, порукама повиновао... друштву радовао. Нема оних који су ме дочекивали искрено, поштовали, ваљда заслужено, од мене тражили само моје присуство и ништа више и који су моју реч више ценили више него ја сам.

Неки су отишли стари и по вољи природе, други пак млади и изненада и ваљда по вољи Божјој. Са њима нестаје Царибод, кога сам познавао. Заједничко свима њима је да се нису одликовали положајем, иметком или каријером, него племенитошћу, оригиналношћу и моралом. Усуђујем се да их назовем добротом града. Због њих ми живот никада није био бљутав и безукасан. Они су со(л) Царибода. Захвуљујем се што су постојали и макар једно време били са мном, а редови који следе су о њима али исто толико и о нама. 

Нака прво зрнце те соли, тог зачина живота буде Момчило Андрејевић – Моња.


Моња

И дан дужи од вековиште! То је Mоњина реченица, која ме прогања и данас. Њоме ме је упозораво на још увек невраћену књигу Чингиза Ајтматова „И дан дужи од године“. Изговарао ју је не много гласно, али обично у чаршији и у присуству других и није увек пријала.

Зато се радије сећем првог Проћислог лета, Моње и Бата Блашка, који наднесени над „рукатком с ћисало млеко“ хорски вичу.... Проћисло! Проћисло!.. и тиме отварају приредбу, која је годинама обележавала културни живот Цариброда, бавила се важним збивањима у њему, али је кроз смех увек имала критичан однос према њима.

Из једне од многих позоришних представа
Памтим и друго и треће, или већ не знам које по реду Проћисло лето и у њему Моњу у мртвачком сандуку, у истинској погребној процесији и како га носи неколико статиста и како Моња изненада устаје и виче: „Стурај бе, стурај! Нечу да ме погребу док се не асфалтира путат до гробиштата“. Тиме је рекао „ локалним бумбарима“ оно што бројеви и бројеви „Братства“ о градским питањима нису смели да напишу.

Царибродсће прикасће: Сипља –ратник!

8.11.12.



За Сипљу знам негде од трето или четврто оделение. Знам да је дош`л с мајћу и двојица брајћа из некоје горњо, цариброско село и да им дадодоше социјални смештај у једно собле зади Ристинуту берберницу, знам и да беше ћутљив, слабуњав и лош ученик и да ка беомо у пети клас, он си још беше у оделенијата, а најчесто се сетим ко га бијеомо, ка заврнемо и ка стигнемо, само затова што је некој рек`л да је „беспризорни“ и да ни никикигаш не клаветеше на даскалицете. Кво је това „безпризорни“ ни т`гaj, a ни с`га не умејем да кажем точно, ама помним да и детинсће руће и детинска ак`л несу с`всем без гре.

Ка и који појдомо у гимназију, Сипљу почемо да виджевамо у чаршијуту ко истоварја камиоње или на станицу нап`плил джакове с цимент или црвнул се од прашуљак од цигле и ћеремиде. Треба да је вечим с окол пешеснајес године почел да работи у Гумаруту и това на „транспорт“ од које че му дор је жив остане т`нак и неизбрисив грим нади трепћете од црнилото за гумуту. После доби по убаву работу. Рекоше, Сипља отиш`л у Трогир. Тука негде се разминумо за много године све док не појдо у војску . Т`ги сe сретомо у чаршијуту, целу ноч пимо, целу ноч смењувамо кавенете, целу ноч ме ока Гуги, целу ноч ни Гага свири Васо джуавалеа и Монти чардаш и накрај завршимо у Ресторацију пијани ко дупетија. Од туја ноч ја си за Сипљу остадо Гуги. 

Stare razglednice: Caribrod do 1941.

30.10.12.

Na najstarijim razglednicama koje datiraju pre Prvog svetskog rata, Caribrod se pominje kao Царибродъ ili čak Цари-Бродъ. Zanimljivo je da na njima postoji i natpis (pozdrav) i na nekom od svetskih jezika, francuskom ili nemačkom (Souvenir de... ili Gruss aus...) te odatle imamo i nazive grada koji oslikavaju izgovor Zaribrod ili Tzaribrod.

Pozdrav iz Caribroda iz 1901.godine - Jedna od najstarijih razglednica Caribroda,
sa motivima grada, železničke stanice i narodne nošnje!

Pozdrav iz Caribroda iz 1902.godine.

Još jedna veoma stara razglednica grada. Zanimljivo je da ove najranije
razglednice Caribroda koriste isti motiv - pogled na grad sa severa!

Motiv Železničke stanice u Caribrod s kraja 19-og veka.
Izgradnju ove stanice je potpisao Kralj Milan  još 30.januara 1888.godine.

Nekadašnja Stanciona ulica u Caribrodu

Razglednica Caribroda iz 1918.godine.
Po prvi put pogled na grad sa južne strane. U uglu motiv Pametnika!

Здравица!

28.10.12.



Епа, нашинац, нек' је арлија! 
Да не идеш по чужда колетија. 
Да речеш на рђу – рђа, на попа – поп, 
па нек те после туре у топ. 
Ама, и не мочај млого уз ветар, 
добро је да се, нећипут, прег'лне, 
јербо, раскречили се нећи Свети Петар, 
и Сл'нце, и Месец има ти зас'лне. 
Не пцуј и не прети кад неје зор. 
Орати, нећипут, и думе блађе, 
јербо, знаје се, на чуждо дупе, 
малко су и сто тојађе. 
Не глоџи народ, рачун да водиш. 
Да знајеш: на никога ли не згодиш, 
че те почеша чужда ручица, 
ама – кад прдне кукавица. 
Скарају ли се големи – знај: 
гледај си работу, стој настрану, 
јербо, они че се помире на крај 
а на теб' че оноду милу нану. 
И немој се у чуждо млого удзрташ, 
немој да обичаш ћелепир, 
оди крадено, дадено и омудене, 
никој скоро неје видел аир. 
На другог не гледај никад у тањир. 
Не сеири се сас јебанџије. 
Кво га знајеш - најдеш се у бездир, 
па се и на теб' окол шију овије. 
Како је, нек је – сас срећу да је. 
Куде да појдеш – кривину ваче. 
Јербо, згазиш ли негде лукат, 
не помагу ти ни кожне гаче!

аутор: Тома Панајотовић

Језик завичаја

27.10.12.




Језик завичаја је једини прави, природни, народни језик. И једино је такав језик могао сачувати мирис и укус поднебља у коме је настао.

Наш заједнички, званични, нормативни језик је конвенција, договор како да се споразумевају људи из различитих завичаја. То је вештачки „прављени“ језик и у њему нема ни свежине ни дражи завичајних језика.

Језик завичаја је језик терена и „базе“, он је у непосредном. најближем сродству са народом који тим језиком говори. Он је ту „произведен“, настао је из специфичних животних и језичких искустава самог завичаја. Због тога је језик завичаја богата ризница драгоцених података о животу народа.

Језик нашег завичаја припада другој цивилизацији и историјски је превазиђен. Нема будућности. Нови, заједнички језик угрозио је наше лепе, сликовите и атрактивне завичајне језике и осудио их на пропаст и заборав.

O imenu grada

25.10.12.


Tragovi prvih naselja na teritoriji opštine Dimitrovgrad datiraju još iz vremena eneolita (3300-2200 g. pre n.e.), prelaznog perioda iz kamenog u metalno doba. O tom svedoče mnogobrojni arheološki nalazi kao što su kamene i bakarne sekire, keramičke posude, tegovi i kultni predmeti. U bronzanom i gvozdenom dobu (2200 pre n.e.- I veka n.e.) takođe je bilo naselja što se može zaključiti na osnovu mnogobrojnih arheoloških nalaza metalnih sekira, strelica i bronzanog nakita. Zbog svog geografskog položaja ova teritorija je još od antičkog perioda bila važna tačka u povezizanju istoka i zapada. Tu je još u I veku nove ere prolazio put VIA MILITARIS na kome su se nalazile mnogobrojne stanice za odmor i promenu konja. Na osnovu antičkog itinerarija iz IV veka, jedna od takvih stanica je i MUTATIO TRANSLITUS, koja bi se mogla nalaziti u okolini ili samom gradu . U neposrednoj blizini stanice pominje se i BALANSTRA kao antičko naselje koje je smešteno na tom putu. O postojanju naselja u periodu antike svedoče nalazi kao što su keramički žižak i votivni reljefi antičkih božanstava Jupitera, Hekate i Mitre.
              Iz kasnoantičkog-ranovizantijskog perioda je utvrđenje podignutio u IV veku, a obnovljeno u VI veku za vreme Justinijana. Nalazi se na oko 3 km severozapadno od grada a služilo je kao zaštita stanovništvu u vreme upada raznih osvajača. Utvrđenje je opasano jakim dvostrukim bedemima. Na njegovom akropolju nađeno je puno fragmenata keramičkih posuda, staklenih čaša, alatki, strelica i nakita.
              Iz srednjevekovnog perioda potiče najlepši manastirski kompleks u okolini, Manastir Sv. Jovan Bogoslov (Poganovski manastir), podignut krajem XIV veka u prelepoj dolini reke Jerme. Ovaj manastir je bio centar duhovnosti i pismenosti u narednim vekovima i teškim godinama turskog ropstva.

Slika Mete Petrova koja se nalazi u holu hotela Balkan.
Motivi slike se vezuju za nastanak imena grada
 u vreme pohoda Sulejmana VEličanstvenog!

              Godine 1433. ovi krajevi su pali pod tursko ropstvo. Mnogi putopisci raznih nacija koji su putovali Balkanom zapisivali su svoja zapažanja i pisali su o životu u ovim krajevima . Tako Sulejman Veličanstveni, turski sultan, koji je sa svojom vojskom preuzeo pohod na sever pri proputovanju kroz dolinu Nišave (1521.) je zapisao: "Konačno sam u naselju pod imenom Carski bunar (Tekvu binari)".
                Kroz Caribrod je prolazio i putopisac Hans Dernšvan (1555.), koji je na putu iz Sofije za Caribrod napisao "

Podelite ovo:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
 

Slike i fotografije

O gradu