na srpskom, по български, на шопсћи

vaš baner

vaš baner

Priča: Zapis (Mirosano drvo)

11.1.14.

Prvi zraci sunca se još ne bejahu rukovali sa mojim prozorom, kada sam začuo iz avlije glasove koji me probudiše. Radoznalo sam, ne ustajući iz kreveta, provirio krajičkom oka kroz prozor. Neka ptica prhnu uplašeno sa mog prozora i odlete prema širini jesenjeg neba, koje je u odnosu na jučerašnji dan bilo preliveno nekako tamnijim bojama. Meni srce zaigra na trenutak, ali kada videh da je to bila samo ptica, prislonih glavu još više uz prozor. Moj deda Borovina se upravo rukovao sa nekim nepoznatim čovekom, kada ja odškrinuh prozor taman onoliko koliko da čujem njihov razgovor.
-Stari vuče, kojim dobrom ti čak ovamo? -upita moj deda, ne skrivajući zadovoljstvo što vidi tog čoveka- dobro mi došao!
-E, moj Borovina, muka me naterala. Treba mi tvoja pomoć.
-Ta, veli šta je bilo!
-Kapetan Velimirović!
-Naš Mirče.
-On. Stiglo mi pismo -čovek, još uvek malo zadihan, poče pomalo nesigurno da rukama pretura po džepovima sve dok ne izvadi iz jednog džepa smotuljak bele hartije - evo ga. On je tamo, negde dole, na bugarskoj granici. Zove nas. Bar jednog od nas. Kaže ne može sam. A ja ne mogu da idem, Borovina. Već sam mu javio. On se nada da ćeš makar ti moći.  Pojavio se tamo neki...
Moj deda i čovek zamakoše iza kuće pre nego što sam uspeo da čujem kraj rečenice. Vratio sam se u krevet i buljio u plafon još uvek pospanih očiju, ali mi radoznalost nije davala da se uspavam. Nisam znao da li da ustanem ili ostanem još malo u krevetu. Osećao sam kako mi nešto šeta po stomaku, nešto od čega bi mi srce na trenutke zakucalo jače. Zatvorio sam oči i misli skrenuo na onu pticu sa mog prozora. Gde li je sada? Kako je njoj lako da stigne svuda. Samo raširi krila i prepusti se vetrovima. I može da sleti gde hoće. Može i reku da preleti. Ja nikada nisam uspeo da pređem reku kod onog stenja. Voleo bih da vidim šta je preko. Eh, voleo bih ja da vidim mnogo toga. Šta li je samo tamo iza onih planina gde se moj deda uvek onako čudno zagleda? On mi kaže da sam mlad, da ima vremena. Ali i iza te planine mora da ima u daljini još jedna, pa još jedna, pa još jedna... Čoveku bi trebalo sto života da vidi sve na ovom svetu. Tako bih voleo da živim večito. Tako bih voleo...
Razmišljajući tako, san me je prevario, pa nisam čuo kada je dedin prijatelj ulazio u moju sobu da me vidi.” Biće od njega junak i po, slušaj šta ti kažem Borovina. Vidi mu se na licu. Ali čuvaj ga starče, neće mu biti lako.”

Kada sam se  probudio i izašao na bunar da se umijem moj deda je u štali spremao konje. Spremao se za put. To je značilo da i ja negde putujem, jer je deda trebao da me čuva još desetak dana. Nije mi smetalo. Volim ja svog dedu. Volim da vreme povodim sa njim. On je veoma zanimljiv čovek. A ovako ću još videti i nova mesta. Deda me pogleda prilično ravnodušno na samom izlasku iz štale, a zatim pođe ka meni brbljajući nešto svojoj bradi. Pokušao sam da prikrijem svoje uzbuđenje i pretvaram se da ništa ne znam. Nije mi uspelo.
-Šta je mali? Čemu takav osmeh?
-Idemo negde, zar ne?
-Samo pola nas -reče deda i videvši da me je time zbunio dodade- idem ja sam. Nije ovo put za tebe. Bićeš neki dan kod Stanoja.
Za trenutak nisam mogao da udahnem. Nešto kao da je pokušavalo da iskoči iz mojih grudi. Ćutao sam. Ćutao. Ali progovorile su moje oči. Njihove reči su se mokro slivale niz moje obraze. Kada sam počeo i da šmrcam, deda me svojom ogromnom rukom uštinu za obraz:
-Junače, pa šta je ovo?
-Junaci se ne ostavljaju kući -jedva sam izgovorio i otrčao u kuću. Deda me je mirno otpratio pogledom kao da me šalje da mu donesem rakiju. Mrzim ga. Ponekad ga tako mrzim.
Shvativši koliko se meni ovoga puta išlo sa njim, deda uđe u sobu i smešeći se ispod brkova reče:
-Al' da budeš dobar i poslušan!
Mislim da mu je moj pogled rekao sve. On priđe i sede na krevet kraj mene. Brišući suze ustao sam i bacio mu se u zagrljaj.
-Sutra mi budimo petlove, a ne oni nas! -dodade deda.

*
Zora osvanu nekako mrzovoljno i tromo. Pospanu maglu je vetar  jedva isterao iz šume. Njeni repovi su se još dugo zatim vukli planinskim obroncima. Bilo je prilično hladno za ovo doba godine. Zakasnele laste su od najranijeg jutra tumarale nebom tražeći još ponekog druga za daleki put. Osećale su da će zima ove godine biti oštra. Osećali su to i ljudi iz sela. Svuda po šumi već bejahu naređana nasečena drva. U jednoj rupi među gomilom drveća jedan zec je tražeći zaklon od jutarnje rose i zime udisao svežinu jutarnjeg vazduha. Odjednom on oseti nešto u blizini. Uši opusti niz leđa i šetajući njuškicom levo desno širio je nozdrve trudeći se da dokaže svoje sumnje. Onda hitrim skokom iskoči napolje i spusti se niz proplanak dok je grančica koju je zakačio na izlazu iz rupe još uvek treperila. Ubrzo zatim začuše se koraci koji su razgrtali prvo opalo lišće i na vidiku se pojavi neki čovek. Koračao je sasvim polako, skoro vukući se. Umor prožet bolom na njegovom licu se video jasno kao letnje sunce u podne. Njega je u stopu pratio vuk. Znao je da nema još mnogo. Tu je negde blizu. Ipak, dosta vremena je prošlo od tad. Za to vreme se promeni čak i stoletna šuma. Blago je zavukao ruku u torbicu i svakim korakom sve jače stezao zavežljaj u njoj. Konačno ga je imao u rukama. Ovoga puta je znao da mora da uspe. Ubrzo se na vidiku ukaza seoski put. Čovek je sišao do puta na desetak metara i držao se tog rastojanja. Nije bilo sigurno ići putem. Neko bi ga sigurno primetio. Vuk ga je pratio u stopu pognute glave. U njegovim očima se video strah od tog čoveka. Možda čak i veći od onog koji otkrivaju oči neposlušnog šteneta. Odjednom vuk podiže glavu. Njegove uši dobiše oštrinu sečiva. On tiho zacvile i pogleda upitno svog gospodara. Čovek i vuk potražiše zaklon i tu se pritajiše. Ubrzo se putem začu topot konjskih kopita.

*
Krupni konj staroga Borovine već nekoliko časova je gotovo paradnim korakom kasao bez prestanka. Pored njega je, zaostajući za pola glave, išlo ždrebe na kome je jahao mali Luka. Oni su jahali ćutke još desetak minuta, pre nego što dečak izusti:
- Deda, ja se umorio!
- Evo junače, još malo pa stajemo da se odmorimo. I konjima treba predaha.
Dečak pospanim pogledom otprati dedine reči i pogleda na put ispred njih. Na nekih stotinak metara ispred njih put je uranjao u šumu. Nisko ispred šume bila su polja i livade. Ljudi iz obližnjeg sela već bejahu izašli u polje, ne bi li priveli kraju i poslednje jesenje poslove. Luki to ne beše interesantno. Njega je privlačila šuma kojoj su se približavali. Zamišljeno je posmatrao hrastove koji su bili barem desetak puta stariji od njega. 
- Ovde stajemo -reče starac- tu je negde izvor.



Nekoliko minuta kasnije konji nemirno zarzaše povučeni uzdama i mašući njuškama levo-desno napraviše nekoliko koraka u mestu. Luka sjaha i uzde svog konja predade dedi koji oba konja povede prema velikom odvaljenom kamenu iza koga se čuo žubor vode. Starac napoji konje, pa ih priveza za stablo i prekri starim ćebetom koje odveza sa samara. Nakon toga izvadi jednu torbu u kojoj beše hrana i reče:
-Ajde da i mi malo prezalogajimo.
Dečak nije bio baš toliko gladan, ali mu ledena izvorska voda nekako otvori apetit, pa mu svaki zalogaj beše neobično sladak.
-Deda! -reče on nekim značajnim tonom.
-Kaži mali -reče starac, sasvim dobro znajući šta će uslediti.
-Ispričaj mi neku priču.
-Pa vidiš, nekada davno živeo je jedan junak koji se nije ničega plašio. Jednog dana njemu stigne pismo od cara da hitno dođe u dvorac, ne bi li sprečio pobunu koju je izazvala careva nemoć da se obračuna sa pljačkašima...
-Deda!!! -prekinu ga Luka- znaš ono, o vampirima i vešticama.
-Zar ti to nikada ne dosadi?
Pošto je mali na ovo reagovao kao da nije ništa ni rečeno, deda ga potapša rukom po ramenu, pa reče:
-No dobro, ali nemoj posle da sam ti ja kriv ako ne budeš mogao da spavaš na miru.
-Ja sam uvek miran u snu, deda. Pričaj!
-Dakle, moj deda mi je pričao da su u njegovo vreme ljudi mnogo češće viđali vampire i đavolska stvorenja. Moj deda je bio mali, ali se sećao vrlo dobro kako je u selu jednom nastala panika kada su redom počeli da umiru ljudi koji su imali nešto neraščišćeno sa starim deda Savom, koji je u to vreme već mesec dana bio na onom svetu. Prvo su našli seoskog kmeta udavljenog u reci na mestu gde je deda Savina pokojna žena prala veš. Kažu da je tu prvi put kmet pretio starcu da će mu izvesti volove iz štale, ako ovaj ne vrati pare koje je dobio na zajam uz visoku kamatu. Sedam dana kasnije kmetovog sina su proboli volovi dok im je stavljao jaram, jer su se on nečega iznenada uplašili. I čim su ga proboli odmah su se smirili i njegovu ženu koje je stajala tik pored njega nisu ni dirnuli. Ona je posle o tome pričala po selu. Uskoro se pročulo i da je deda Sava svom prvom komšiji dolazio u san, da ga je potom probudio, napričao mu sve njegove grehe, seo mu na grudi i počeo da ga jaše. Čovek je počeo da se guši i jedva je disao i da se uskoro nisu začuli prvi petlovi, koji su nagnali deda Savu da negde nestane, on bi se verovatno ugušio. Čovek je preživeo, ali noćima i noćima posle toga nije smeo da se uspava. Šetao bi se po kući po celu noć i samo bi povremeno pogledao kroz prozor na kratko. Plašio se da gleda, plašio se da žmuri. Velike su bile njegove muke. Njegova žena je stalno pokušavala da ga smiri, da razgovara sa njim, ali njegove misli i reči su nepovezano preticale jedna drugu, kao kad malo dete koje je tek progovorilo pokušava da objasni stvari koje mu ili nisu jasne ili ne zna šta su. Za nekih desetak dana kosa mu je skroz posedela, smršao je i na kraju su ga našli obešenog u ambaru. Posle tog događaja stvari su se u selu makar naizgled stišale. Nije bilo čudnovatih smrti, mada bi s vremena na vreme po neko plašljivo spomenuo da je negde blizu sela uveče razgovarao sa crnim jaretom, ili da je sreo mačku koja plače na glas, ili samo čuo neko jezivo smejanje iz obližnjeg žbunja. Ne zna se šta se dešavalo noću, jer se noću niko nije ni usuđivao da ide dalje od svog dvorišta. Sa prvim mrakom ljudi su žurili kućama iz polja i zaključavali kapije i kuće. A kažu da je to sve bilo zbog toga što deda Savino telo nisu pazili one večeri kada je umro, pa ga je preskočila crna mačka. Zbog toga on nije mogao da se uspokoji, pa se povampirio i vratio da namiri stare račune. A sada dosta priče!
-I šta je posle bilo sa njim? Šta je posle bilo?
-E, to već ne znam. Moj deda mi nije to ispričao. Ali znam neke druge priče. Ajde mali, dug put je još pred nama. Ako odmah krenemo, pričaću ti usput.

*

Jutro je svanulo nekako iznenada. Cela četa je potajno priželjkivala da noć potraje još koji čas. Ali dežurni je došao sa prvim zracima sunca i oteo san iz njihovih postelja. I pre nego što su uspeli ljudski da otvore oči, poručnik Strahinja Bošković se spremao da izvrši smotru. To je obično bila dužnost kapetana Velimirovića, ali on je zadnjih nekoliko dana delovao potpuno nezainteresovano za sve što se dešava u četi. Sedeo bi satima iza zatvorenih vrata nešto čitajući i beležeći, a zatim bi, obično pred veče, uzjahao konja i odjahao nekud uz reči: “Boškoviću, preuzimaš dok se ne vratim!” Dešavalo bi se da se vrati tek pred samu zoru, umoran, iscrpljen, ne želeći da prozbori ni reč. Ljudi su voleli kapetana, jer ih je uvek poštovao i pomagao, ali su zadnjih dana i oni primetili da se nešto čudno dešava sa njim, pa su se samo trudili da im se pogledi ne sretnu sa njegovim, ustručavajući se da ga bilo šta pitaju, ali isto toliko i ustručavajući se da čuju njegovu priču. Pošavši u obilazak čete, Bošković odmah primeti da kapetana još uvek nema. Trudio se da sakrije svoju zabrinutost, dok je krutim korakom koračao na metar i po ispred svojih ljudi, ali oni su poznavali svoje oficire. Makar toliko da znaju kad nešto nije u redu.
-Mirkoviću, čizme! -reče poručnik kratko, bezvoljno, samo reda radi.
-Razumem gospodine poručniče! -odgovori vojnik, čitajući u poručnikovim rečima neke potpuno drugačije misli.
Poručniku beše jasno da nije u stanju da izigrava strogost, pa stade pred kraj kolone, okrete se ka vojnicima i uzviknu:
-Na mestu voljno!
Dok se vojnici raziđoše iz stroja, poručnik već beše u svojoj prostoriji. Čim sede u stolicu, desnom rukom otvori fioku i iz nje izvuče hrpu papira koja je bila prevezana nekom trakom. Na prvoj strani je krupnim, pisanim slovima pisalo “IZVEŠTAJI, Jul, Avg., Sep., 1894”.

*
Nakon što jahači prođoše šumskom stazom vuk, još uvek naoštrenih ušiju, promoli glavu iz žbunja. Pošto je bio siguran da su ljudi odmakli, on potrča desetak koraka ka dubini šume, a zatim stade i okrete se ka gospodaru gledajući ga radoznalim, štenećim pogledom.
-Evo me, dolazim -reče čovek.
Vuk sačeka još koji sekund da se čovek izvuče iz žbunja, a zatim hitrim koracima pođe uz brdo. Šuma je svojom tišinom omogućavala i čoveku i vuku da čuju korake jedan drugome i da tako usklađuju kretanje i ne udalje se previše. Ono što su tražili je bilo tu negde, po ovim proplancima. Znali su da će ga naći. Jedino je bilo pitanje vremena. Posle toliko, toliko godina njegovi koraci su se ponovo družili sa stenjem i mahovinom ovih šuma. Opalo lišće mu je otežavalo praćenje znakova koje je čitao sa pohabahih stranica sećanja iz mladosti. Ali ipak, svega se jasno setio. I to tek onda kada je zakoračio među ova stabla, koja kao da su imala zapisano na svojim listovima sve što je njemu trebalo. A mnogo je lišća opalo od tada. Mnoge su se grane uzdigle do neba, mnoge su sa neba pohitale u zagrljaj zemlji. Ko zna koliko je stranaca upoznala šuma, neke spasila, druge sahranila. Teške su godine prolazile. Godine robovanja i ratova. Godine patnji i stradanja. Toliko toga se desilo od tada, i šuma je mnoge stvari zaboravila. Mnoge je zaboravila, ali njega se sećala. Zato mu ni sada nije bila neprijatelj. Vetar kao da je savijao grane da bi mu pokazao u kom pravcu treba ići. Lišće se gušće grlilo da bi mu pružilo zaklon. Potoci su jače žuborili kada bi osetili da je on ožedneo. I sam je već odavno znao da on ne pripada ni nekom selu, ni gradu, ni ljudima. Znao je da pripada upravo šumi, i drveću i lišću i potoku i stenju i žbunju. Zajedno sa ovim vukom. Zato se i ovde, posle toliko vremena, nije osećao stranim, nepoznatim i nepozvanim, već je znao da je sigurniji dokle god se drži šume. Da je u kom slućaju bilo makar i malo drugačije, njegove nade da će pronaći ono što traži, već odavno bi bile ugašene, kao šibica na promaji.

*
-Kaplare!
-Izvol’te gospodine poručniče!
-Proverite da li se kapetan vratio.
-Razumem gospodine poručniče! -reče mladi kaplar i odmah istrča napolje.
Poručnik Bošković se blago zavali u svoju stolicu i onako zamišljeno iskašlja. “Gde li je, dovraga! Nikada se nije toliko zadržao. Celu noć i evo već ceo dan. Rekao mi je da ništa ne preduzimam van svojih dužnosti. Ali kako? Možda su ga uhvatili Bugari. Siguran sam da noću prelazi granicu. Šta li kog đavola tamo traži? Moram ozbiljno da porazgovaram sa njim. Čim se vrati! Zbog njega je cela četa nervozna. Ne znam šta da kažem ljudima. Ne znam šta ni sebi da kažem. Zašto mi jednostavno ne kaže o čemu se radi? A i svi oni napadi i pljačke zadnjih nekoliko meseci. Sigurno sve to ima neke veze sa kapetanovim nestancima. Rekao mi je da to više nije naša stvar i da sada Bugari treba da brinu o tome, jer se sa ove strane desio samo jedan napad. A ljudi iz ovih sela se žale i nama i njima. Prokleta granica! Čas je tamo, čas je ovamo. I ovi ljudi, sad su naši, sad su njihovi. Mrzim političke igre. Nek su proklete...” 
Dok je poručnik tako razmišljao, kaplar uđe na vrata i primeti da ga poručnik nije uopšte registrovao, pa se namerno nakašlja ne bi li privukao pažnju na sebe. Poručnik se, kao da ga neko trže iz sna, naglo pridiže i trudeći se da sakrije svoju zbunjenost reče:
-Dakle?
-Nema ga, gospodine poručniče! Uopšte se nije ni vraćao.
-Dovraga!
-Ali gospodine...-htede ovaj nešto da kaže kada ga preseče poručnikov nervozan pogled i on za trenutak zaboravi šta je hteo.
-Kažite kaplare!
-Dežurni je doveo nekog starca i mališana koji traže upravo kapetana.
Poručnik nekako promeni izraz lica i radoznalo pogleda kaplara.
-Starac tvrdi da je kapetanov stari prijatelj i da ga je kapetan lično pozvao ovamo. Ja sam mu rekao da kapetana trenutno nema, ali on ne želi da ide nikuda. Želi da vidi vas!
-Mene?! Nisam trenutno raspoložen da se davim sa starcima, kaplare. Recite mu neka dođe sutra.
-Gospodine, ako smem da kažem, misli da bi trebalo da ga primite. A uostalom, rekao je i da je došao iz daleka i da nema gde drugde da prenoći.
Poručnik nije voleo da mu drugi dele savete, ali ovoga puta se složi, ne znajući ni sam zašto, i nakon kraćeg vremena reče:
-U redu. Dovedi ga.
Čim starac kroči u poručnikove odaje, ovaj primeti nešto čudno u njegovom pogledu, nešto što ga za trenutak podseti na kapetana, mada ni sam nije znao šta. I taman kada htede nešto da kaže, starac ga preduhitri:
-Zdravo momče! Dobar ti dan.
-Dobar dan i tebi, stari! Kojim dobrom?
-Rekoše mi da kapetan nije tu. Ja kod njega. Kad se on vraća?
-E, starče, to bih i ja rado da znam! Možda stigne sada, a možda, možda i... -zamisli se poručnik nekako zabrinuto.
-A što tako veliš, momak? Ta je l' s Mirčetom nešto nije u redu?
-A ko si ti ustvari, stari?
-Ja sam kapetanov stari prijatelj.
-Vidim da si stari, ali za ostalo ćeš morati malo više da se potrudiš, ako želiš da pričamo ko ljudi.
-Ime mi je Borovina Vranić! Došao sam ovamo lično na kapetanov poziv, koji mi je doneo jedan naš zajednički prijatelj. Ja i Mirče se znamo,... pa ne znam tačno koliko dugo, ali imam osećaj da su prošli vekovi. Nema toga što ne bih učinio za njega, ili on za mene. Veruj mi, momče, takvi prijatelji se ne sreću svaki dan. Duga ti je naša priča! Nije sada ni vreme ni mesto za nju. Nego, da ti meni i mom unuku nađeš gde da prespavamo, i da nešto prezalogajimo pre toga, ako se kapetan ne vrati skoro. 
-Ne brini, starče! Kapetanov prijatelj je i moj. Dobićete večeru i prenoćište. Do jutra će se kapetan valjda vratiti, pa će te se videti. A ako se kojim slučajem ne vrati, ee, onda ćemo ja i ti morati da porazgovaramo.

*

Sunce i ovog jutra, kao i bezbroj puta pre toga, prvim zracima opipa nebo pre nego što i samo izađe iz postelje i protegnu se na istoku horizonta. I isto tako, kao i bezbroj puta pre toga, ustaljenom putanjom poče da juri po nebu zaostale zvezde, koje noć nije povela sa sobom. Noć je, kao i bezbroj puta pre toga, pobegla od sunca, ali ovoga puta nekako bezvoljna, umorna i neispavana, kao da je u sebi nosila nemir i brigu zbog kojih ni poručnik, ni Borovina nisu sklopili oka. Obojica su čekali da se kapetan vrati. Čekali su, a negde duboko u sebi i jedan i drugi su znali da će pre dočekati jutro, nego kapetana.
Starac se polako izvuče iz kreveta, da ne bi probudio mališana, pa odmah krenu ka poručnikovoj kancelariji. Poručnik je taman počeo da piše jutarnji izveštaj i plan rada za taj dan, kada se starac pojavi na njegovim vratima: 
-Nego momak, šta se ovde dešava?
-Dobro jutro, stari! 
-Je l' dobro?
-Ajde sedi! -reče poručnik češajući čelo i udahnuvši duboko. Zatim zavuče ruku u fioku i izvuče hrpu papira koje je sinoć prelistavao.
-Mirče ne dođe, a?
-Ne dođe!
-A gde je on u stvari otišao, momče?
-Vidiš, stari, ne znam ni odakle ustvari da počnem. Sve ovo što ću ti ispričati možda i nema nikakve veze sa kapetanom i njegovim odsustvom, ali ja ne znam šta bi drugo moglo da bude i ja mislim da je sve to upravo razlog zbog koga se sada i ja i ti brinemo za kapetana.
-A to ti je? -nestrpljivo će starac.
-Lakše, starče! Ispričaću ti sve što znam, samo moram malo da sredim misli. Dakle, pre nekih dva-tri meseca došao je kod kapetana neki čovek iz sela i prijavio da ga je na izlazu iz šume napao neki Turčin. Svi su prvo misli da se šali. Mislim, Turaka ovde nema već petnaest godina. Ipak, kapetan je poslao patrolu, ali ljudi su se vratili ne pronašavši ništa. Taman se na to zaboravilo, kada je po okolnim selima počela uveliko da se širi priča da u šumama stvarno živi neki Turčin, koji je danju miran i krije se, ali zato uveče, noću ili ujutru presreće ljude i napada ih.
-Pa je l' ubio nekog? Ili samo pljačkao?
 -Nikoga do tada još nije bio ubio, niti pljačkao, što je i bilo najčudnije u svemu tome. Mislim, zašto bi se neko vucarao noću po šumama samo da bi nekoga plašio. Ja lično verujen da je bilo i mrtvih, samo ne znam zašto to niko nije hteo da prijavi. Stigle su i do nas priče da je dvoje ljudi iz sela nestalo negde u šumi, ali ništa više od toga. Prvo su bile pretpostavke da su ih udavili vukovi, a onda se desilo nešto čudno. Neki od ljudi koji su bili napadnuti počeli su da pričaju kako su Turčina sretali sa vukom. Vuk ih je napao, a Turčin je samo stajao tu sa strane i smejao se. Nije davao vuku da nikoga udavi. Kao da je hteo da svi ti ljudi ostanu živi da bi pričali o njemu i širili strah. I bogami, uspevalo mu je. 
-A što niste slali ljude da ga traže i uhvate?
-Mi smo ponekada slali patrole šumskim stazama, ali naši ljudi nikada nisu naišli na ništa. A nismo mogli ništa krupnije da preduzmemo, jer niko nije imao hrabrosti da dođe i prijavi slučaj napada ili pljačke. Samo se pričalo i pričalo! Kao da su se ljudi plašili da dođu kod nas, ili su možda mislili da mi tu ništa ne možemo da učinimo. A napadi su se dešavali i sa druge srtane granice. Uostalom, ovde je granica presekla sela i imanja, pa ljudi prelaze granicu tamo i ovamo. Zato i čujemo šta se dešava. Prijavljena su i nekoliko napada sa bugarske strane, ali kažu da je i tamo bilo mnogo više neprijavljenih napada. Uglavnom, strah je ušao u narod i tu se ništa nije moglo učiniti. Turčin je tumarao šumama, sam ili sa svojim vukom, hranio se ko zna čime, spavao ko zna gde, mislio ko zna šta, pojavljivao se niotkuda i tamo i nestajao. Ljudi više nisu smeli sami da zalaze u šume, da idu u polja. A mi smo zvanično bili zavezanih ruku. Što je moglo da se učini sa strane -činili smo!
-A Mirče? Ne verujem ja da se on zadovoljavao samo slanjem patrola. Nije on čovek kog interesuju samo propisi!
-U pravu si, starče. Kapetanu ništa od onoga što smo zvanično preduzimali nije bilo dovoljno. On se nekako od samog početka  ponajviše posvetio tome. Slao je on patrole i savetovao ljude, ali preduzimao je sam mnogo više od toga. Naravno, za to niko nije znao. U početku nisam ni ja, ali su mi onda neke stvari bivale prilično čudne, pa sam postajao sve radoznaliji. Kapetan je ćutao, ali ja sam znao da on ide noću sam da traži Turčina. Trudio sam se da mu budem na pomoći koliko god sam mogao, ali on jednostavno nije nikom dozvoljavao da mu se meša. A siguran sam da zna o Turčinu mnogo više nego svi mi zajedno! Verovatno su se i sretali, ali on jednostavno nije hteo ni sa kim da o tome priča. A videlo mu se i na licu i po ponašanju da je svakim danom bivao sve umorniji i zabrinutiji. Zapostavio je gotovo sve svoje oficirske dužnosti. Satima bi sedeo tamo ispod hrasta zamišljen, lutajući ko zna gde u mislima. Niko se više nije usuđivao da mu nešto prokomentariše ili ga upita. Njegove reči bi se čule samo kada bi on sam hteo da progovori. Ujutru bi samo došao do mene da mu podnesem izveštaj, koji nije ni čitao. Ostavio bi mi zaduženja za taj dan i to bi bilo sve sa njegove strane.
-Mutna su tu posla, poručniče! Mutna! Nije on hteo da bilo ko od vas strada. Zato je znači on pozvao mene i Vukotu.
-Ne znam, starče, ali ako kapetan nije hteo da se poveri nikom od nas, čak ni meni, a pozvao je tebe da dođeš iz daleka, stvarno počinjem da se pitam šta se dešava. I ja bih rekao da te je pozvao zbog toga, ali nije mi jasno kako bi ti u sto godina mogao da mu pomogneš da pronađe Turčina koji se krije po šumama i kog nisu mogle ni  naše patrole da nađu. Ali ako ti kapetan veruje što se tiče ovoga, onda nemam ni ja razloga da ti ne verujem. I ako on misli da možeš pomoći onda ni kod mene tu nema mesta sumnji. Ono što ja mislim je da je kapetan noću prelazio granicu u potrazi za Turčinom. Nekada se brzo vraćao, verovatno kada ne bi imao sreće. Nekada ga ne bi bilo po celu noć i vraćao bi se tek izjutra, umoran i bezvoljan. Često bi dolazili neki stari ljudi iz sela i sa njim pričali u četiri oka. Ne znam o čemu su pričali, ali svi su tražili samo njega i samo sa njim hteli da pričaju. Zato sam i pomislio da si i ti jedan od njih. I to ti je gore-dole to, stari. Dešavalo se da ga i ranije nema dugo, ali nikada se nije toliko dugo zadržao. Ili su se oni sreli i obračunavali, ili ga je kapetan pronašao, pa ga sledi, ili su ga Bugari uhvatili, ako je prešao granicu,ili... pa ne znam šta više da mislim, niti šta smem da mislim. Samo...brinem se! Zaista se brinem. Imam neko čudno osećanje. Šta ti, stari, veliš na sve ovo?
-Kapetan je u nevolji, momak, kažem ti ja. Sigurno bi došao do sada, jer me očekuje. Nego da ti meni daš odmornog konja i neko oružje, a ja znam što mi je činiti. I da paziš na maloga dok ja nisam tu!
-A da i ja krenem sa tobom?
-Ne! Ni ti, niti iko od vojnika. Idem ja sada samo do sela, da razgovaram sa ljudima. Večeras idem u šumu! Sam! Ako se Mirče do tada ne vrati.
-Razumem te, stari -reče poručnik i uzviknu- Kaplare! Kaplare!
Ovaj utrča na vrata i reče:
-Izvolte, gospodine poručniče!
-Osedlaj mog konja za deda Borovinu.
-Borovinu?! -ponovi kaplar iznenađeno, pogledavši u starca.
-Ima li problema, kaplare?
-Gospodine, smem li u četiri oka nešto da vam kažem.
Ovaj mu potvrdi glavom i kaplar priđe poručniku. Za trenutak skrenu pogled ka Borovini, a zatim nešto poručniku prošaputa na uvo. Ovaj ga začuđeno pogleda i reče:
-Odmah to donesite ovde, kaplare! Odmah!
Kaplar istrča iz prostorije i ne zatvorivši vrata za sobom.
-Poručniče?! 
-Rekoste Vranić, strače? Sačekajte trenutak, misli da možda imamo nešto od čega bismo mogli da počnemo. Iskreno se nadam da je tako!
Par minuta kasnije u prostoriju ponovo utrča kaplar noseći sa sobom neki smotuljak papira. On zastade ispred poručnika:
-Izvolite, gospodine poručniče!
-Nemoj meni, pa piše ti valjda za koga je.
-Razumem gospodine poručniče -reče kaplar i svežanj pruži Borovini. Ovaj, još uvek ne shvatajući o čemu se radi, pruži ruku i uze papir. Zatim ga nestrpljivo pogleda. Jedva čitkim rukopisom pisalo je: “Za Borovinu Vranića. Predati lično, - kap. Velimirović”. Starac ustade žurno sa stolice i okrenu se ka poručniku:
-Poručniče, voleo bih da ovo pročitam sam. Biću napolju. Javiću vam se pre nego što izjašem.
Dok je poručnik stigao da išta kaže, Borovina već beše jednom nogom prekoračio prag. Čim starac izađe, zaputi se pod stari hrast, da tamo na miru pročita kapetanovu verziju ove priče, ili čega kod već. Osećao je da se u tom svežnju kriju odgovori na neka bitna pitanja. Sada su mu upravo odgovori i trebali. Bilo je i suviše, suviše pitanja.


*
Borovina brate,

Pišem ti ovo pismo sve nadajući se da neće biti potrebe da ga čitaš. Ako ga pak budeš čitao, e onda sam ti ja verovatno u većoj nevolji no što sada mogu pretpostaviti. Samo se iskreno nadam da će tada bar ovo pismo stići do tvojih ruku. Zvao sam te, prijatelju, jer sam po prvi put posle dužeg vremena stvarno bio uplašen. Osetio sam strah i nemoć, moj Borovina. Ne umem ti to opisat. Nego slušaj, ako ja uspem, biće mi drago što si došao da se vidimo. A ako ne, e onda moraš ti, moj Borovina. Moraš ti! 
Dođe meni pre jedno tri meseca neki starac Pavle, tu iz ovih sela. Veli on meni da su mu ljudi iz sela pričali kako su u šumama viđali nekog Turčina, koji se krije kad ima više ljudi, ali zna i napasti, ako je neko sam. Ni on im sam nije verovao, dok ga nije sreo. Napao ga Turčin, no je ovaj bio na izlazu iz šume pa mu uspio uteći. Pomislim ti ja da je taj Turčin slučajno prešao granicu, pa se ne zna vratiti, ali oćeš. Nije prošlo ni mesec dana, kada je ponovo viđen, ovoga puta u društvu sa vukom, moj Borovina. Tek su tada počele po selu kružiti razne priče. Odem ti ja među ljude u jedno selo, u drugo, treće... Ljudi se plaše bilo šta spominjat. Dođe meni jednog dana neki čika Marko i ni pet ni šest nego će on meni da je Turčin vampir. Vampir, moj Borovina! Kaže on meni da se to u narodu već poodavno zna, zato se niko vojsci ni ne žali. Raspitam ti se ja malo po narodu, pa kad videh da nema vajde, odlučim zanoćit u šumi. Jedne noći ništa, druge opet, ali treće noći on nađe mene. I pobismo se moj Borovina, pobismo se. I umalo me ne ubi. On i onaj njegov vuk. Znao je on ko sam ja. Znao sam ja ko je on. Znali smo da ćemo se sigurno ponovo sresti. Nismo znali samo ko će tada od nas dvojice posle toga otići, a ko će u šumi zanavek ostati. Tek tada ja poverovah ljudima. Nije mi bilo samo jasno šta će Turčin ovde. Odem ja ponovo od sela do sela i  malo od ovog malo od onog, saznam ti ja za sledeću priču:
Još u vreme Turaka, pre nekih tridesetak godina, pošalju iz Sofije u Srbiju nekog Omer Pašu Mehmeda. Bio je on na zlu glasu, pa sakupe se hajdučke družine i odluče da ga sačekaju tu negde oko Caribroda i ubiju. Ali Omer poveo silne janičare sa sobom, pa mu hajduci ne uspeše postaviti zasedu. Sačekali oni noć, sakupili i ljude iz sela, pa napadnu ti oni pašinu staražu i pobiju mu silne ljude, ali njega ne uhvate. Priteknu paši u pomoć janičari iz varoši i spase ga, a hajduci se razbeže. Naljuti se paša zbog ovoga, pa krene u potragu za hajducima da se sveti. No nigde ih ne nađe, a usput izgubi još jednog čoveka. Kažu da nikada nije bio toliko ljut. Imao Omer Paša sa sobom jednog psa od koga se nije razdvajao. Bilo to neko krvoločno pseto. Pustao ga je na ljude da ne bi vadio kandžiju iz pojasa, ili da ne bi prljao jatagan, ako dotle dođe. Ne zna se da l’ su se ljudi više plašili njega ili njegovog pseta. Provede Paša u Caribrodu desetak dana, a od hajdučke čete ne pronađe ni traga. Tražio je i po šumama i po selima, tukao je i zatvarao ljude, ali niko mu ništa ne otkri. Krenu on jednog dana ponovo u šume i tu se desi da njegov pas zaglavi nogu u kamen i izlomi je. Zbog toga Paša još više pobesni, pa odluči da prekine potragu i ode do prvog sela da previje psu nogu. Uze on svog psa u naručje, okrenu konja i sa ljudima krenuše natrag. Naiđoše oni na neko selo, ali u selu jedva da beše ljudi. Nauči  paša da su tog dana bile seoske litije i da su seljani otišli u šumu na obred kod zapis drveta. Onako ljut, pođe on sa janičarima u šumu da ih traži i nađe ih u blizini sela, na jednom proplanku, gde se bejahu okupili oko zapisa. Ovde ljudi to drvo zovu mirosano i poštuju ga kao samu crkvu. Kad videše Turke, ljudi se razbežaše po šumi. Pašini ljudi htedoše da pođu za njima, ali im paša ne dade, nego naredi da se vrate u selo, da nađu nekoliko ljudi sa sekirama i dovedu ih ovde. Kada se janičari vratiše, reče Paša seljanima:
-Sekire u ruke, pa da posečete ovo vaše drvo.
-Čestiti efendija, ne teraj nas da sečemo to drvo. Mi to da radimo nećemo i ne možemo.
-Ili ćete vi poseći to drvo, ili ću ja poseći i njega i vaše glave.
-Presvetli Pašo, to je sveto, zavetno drvo. Ono se nikada ne dira. Ne valja sa ni njega plod ubirati, ni grane goreti, a kamo li ga seći. Nesreća prati svakog ko poseče mirosano drvo, Pašo. Ova kruška je stara vekovima i nadživeće sve nas, i našu decu, gospodaru. Nemoj da je posečeš. Nije to dobro. Nećeš mira imati. Ni živ, ni mrtav.
Paša se tu još više naljuti:
-Nadživeće ono jedino vas! -uzviknu on, pa reče vojnicima- Obesite ih tu, na njihovo sveto drvo. A dok vise, vi ga secite.
-Kajaćeš se, Pašo! Kajaćeš se. Da bog da nikada mira nemao! Ni ti, ni tvoj rod, ni ovo pseto.
Paša ne sačeka ni da vojnici naprave vešala, nego udari rukom konja po slabini, izvuče sablju i u trku odrubi glavu čoveku koji mu to reče. Zatim sjaha i krvavu sablju zabi u beživotno srce, a glavu nogama otkotrlja do povređenog psa, koji obliza nakežene zube i režeći poče da glođe krvavu loptu. 
-Vešajte ih! Odmah! Odmah! -uzviknu Paša.
Vojnici  popeše seljane na konje, prebaciše im omče oko vrata, pa bičevima ošinuše konje. Konjsko rzanje i frktanje kao da se izgubi u  bešumnom njihanju nekoliko ljuskih tela, koja su poslednjim snagama držala svoje duše. Kada ih i one napustiše, tela se predadoše vetru i kada se njihove nabubrele oči sklopiše, zauvek odnesoše sa sobom tajnu poslednjih misli i pogleda. Paša prvi uze sekiru u ruke i poče da seče drvo. Tu mu se priključiše još dva-tri vojnika. Za nepunih sat vremena ogromno stoletno drvo poče da steže svoje korenje, kao što su ljudi koji vise na njemu stezali svoje duše. Ali oni su se na kraju predali. Predade se i zapis drvo. Ljudi koji su iz sela gledali šta se dešavalo posle su pričali da drvo nije palo, nego se spustilo polako, kao da leže u večnu postelju. Priča se još da je u korenu tog drveta, kada je palo, Omer Paša Mehmed  pronašao  zlatan krst. Kada ga je izvadio, na njegovom mestu je iz srži drveta natekla krv. Paša se tu malo uplašio, pa je bacio krst jednom od vojnika da ga on nosi.  Janičari su potom sišli do grada i tog istog dana otišli iz Caribroda. Tek kada je ‘77 srpska vojska oslobodila ove krajeve, čulo se da je Omer Pašu Mehmeda ubio njegov konj samo nekoliko dana kasnije, kada mu je pas skliznuo iz naručja i uplašio konja. I Paša i njegov pas su bili mrtvi. A njegove vojnike su uskoro potom pohvatali i ubili hajduci, dok su pojili konje negde na Nišavi. Krstu se od tad izgubio svaki trag i niko ga potom nije video.
I ako se pitaš, moj Borovina, kakve sve ovo ima veze sa našim slučajem, pa reći ću ti. Jedno od dece koje je onog dana bilo na litijama je bio i čika Marko. A kada on je došao meni, rekao mi je da ga je u šumi napao lično Omer Paša Mehmed. Pa ti vidi sad, moj Borovina, šta to znači. A i ona njegova psina li je, vuk li je. Zato su i svi ljudi ovde uplašeni. Pola njih se verovatno još seća Paše, a pola su čuli šta je bilo. Eto ti! Izgleda da se Paša vratio da se sveti za svoj izgubljeni mir. Kažu da je pronašao krst i da se vratio da pronađe onaj panj od zapisa. Kada u njega bude vratio krst, pronaći će svoj mir, ali će njegov nemir da pređe na seljane, moj Borovina.  Ono što ja ili ti moramo učiniti je da pronađemo Pašu, ubijemo ga i da potom mi vratimo krst na svoje mesto. Ali pre nego što se krst vrati, mesto se mora natopiti psećom ili vučjom krvlju. Tako će i Turčin i pseto i seljani pronaći svoj mir. Problem je, moj Borovina, što ne znam da li je krst kod Turčina ili ga i on još traži. Zato, kad ga budem pronašao, ne smem ga odmah ubiti. Moram videti da li zna gde je krst. A i granica se posle povukla na ovamo, pa je sad i panj na bugarskoj teritoriji. Ali pronaći ću ga ja! I Pašu moram ubiti, Borovina. I krst vratiti. Ja ili ti!

                               Mirče!

*

Noć se polako prikradala šumi. Njeni najduži pipci se već bejahu zavukli među šumska stabla. Čovek je znao da mora malo da požuri, da ga noć ne bi pretekla. Vuk je išao u stopu za njim. Bili su već sasvim blizu. To mu je govorilo stezanje u grudima koje ga je teralo da dublje diše. Uskoro se u daljini ukaza neko svetlo. To je bilo selo koje je tražio. Nakon dvadesetak minuta hoda beše se već toliko približio selu da je mogao da čuje po neki ljudski glas. Znao je da u selo ne sme da zalazi. Tu, na obroncima ove šume bi trebao da bude i onaj proplanak. Prestao je da oseća umor. Samo je koračao i koračao. Vuk bi na trenutak zacvileo i u njegovim očima bi na prvoj mesečini zasijao strah. Kada  seoski psi osetiše vuka i počeše da laju, čovek malo dublje zađe u šumu. Desetak minuta kasnije vuk poče uplašeno da cvili i svakim korakom sve više da povija glavu. Šuma se tu razgrnu pred njima i na skoro punoj, krvavoj mesečini ukaza se proplanak. Proplanak koji je toliko dugo tražio. Na suprotnom kraju se nalazio jedan veliki kamen. Vuk  pritrča kamenu i poče da ga liže cvileći. 
-Znam! Stigli smo! Stigli smo konačno! -tiho progovori čovek.
On priđe kamenu i dodirnu ga sa obe ruke, nežno, polako, kao da će svakog trena da se rasprsne.
-Nije bilo lako pronaći te, nije! -prošaputa on, a zatim sede i nasloni se na kamen. Pogled usmeri ka selu. Davno je tu bio. Davno. Nekoliko dolina niže je i grad. Voleo bi da svrati dole. Ali to možda baš i ne bi bilo pametno. Bitno je da je stigao do ovde. Posle rata granica se ponovo pomerila. Sada nije morao da je prelazi. Grad se ponovo našao na okupu sa svojim okolnim selima sa jedne strane granice. Čudna je njegova sudbina. Veoma čudna.
Dok je tako razmišljao, nebo je nepomično stajalo nad njim slušajući svaku njegovu misao. On se prenu iz svojih misli tek kada vuk poče da mu dahće u vrat i da cvili. Bez reči se okrenu, uhvati kamen i povuče ga svom snagom. Kamen se odvoji od zemlje i ostade tu pored. Ispod njega se ukaza stari panj. Čovek rukom očisti zemlju koja se tu našla. Na sredini se nazirala izlizana figura krsta. Čovek uze nož i lepo je očisti. Zatim pogleda vuka i reče:
-Pa prijatelju, vreme je!
Vuk kao da je znao šta se od njega očekuje, tužno pogleda čoveka i sa slikom krvavog meseca u očima spusti glavu na panj. Čovek uze nož i zareza vuku niz vrat. Vruća krv šiknu iz vrata i kada prve kavi dodirnuše površinu panja vuk zauvek zažmuri. Dok mu je srce još uvek kucalo i poneki mišić se grčio, sveža krv je napunila urezani krst i počela da se sliva niz panj. Čovek umoči prste u krv i podiže ruku. Dok su mu se kapi krvi jedna za drugom slivale sa prstiju, on prinese ruku vukovoj glavi i krvavim prstima mu dodirnu oči, a zatim ga polako odgurnu sa panja:
 -Počivaj u miru, prijatelju!
Zatim zavuče ruku u torbu i iz nje izvuče zavežljaj tkanine. Polako poče da je razmotava. Kada je rasklopi, pred njim se ukaza zlatni krst. On ga čvrsto steže u ruke:
-Konačno se i ti vraćaš ovde! Nadam se zanavek! 
Drhtavim pokretom ruke on spusti krst u krv na panju, tamo gde je i pripadao. U njegovim grudima tukli su bubnjevi. U njegovoj glavi jurile su se misli. U njegovim očima vratilo se detinjstvo. I njegov prvi put ka bugarskoj granici sa dedom, i priče, i vojska. Setio se svake reči dedinog zaveštanja godinama kasnije. Dugo je čekao na ovo. Dugo.
-Budi sada miran, deda! Nisam te izneverio. Ovo je za tebe i kapetana. Da i vi pronađete svoj mir -reče čovek mirno i leže raširehih ruku na travu pored panja, gledajući nebo.
Na nebu je mesec skidao sa sebe boju krvi. Napeti oblaci su sada nekako mirnije plivali. U daljini je neka ptica tišini recitovala svoje noćne stihove

0 коментара:

Постави коментар

Podelite ovo:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
 

Slike i fotografije

O gradu